Story Café

Vlado Georgiev: Znao sam da će se pojaviti moja srodna duša

Autor: | 14/01/2018

Vlado Georgiev: Znao sam da će se pojaviti moja srodna duša

Poznati muzičar otkriva zbog čega više ne spava u svom bračnom krevetu, zašto posle nečije tužne priče ostaje budan celu noć i u čemu su isti on i njegova nevenčana supruga Milica Samardžija

Muzičar Vlado Georgiev (41) spada u ljude koji kad nešto neće, nema te sile koja će ih ubediti da promene mišljenje i, s druge strane, ukoliko nešto žele da urade, svojski će se potruditi da svima koji su deo te priče bude prijatno. Tako je i sa intervjuima – ne daje ih često, ali kad to čini, zadovoljstvo je pričati s njim. Ovaj razgovor vođen je samo pola sata pre no što je premijerno emitovana njegova nova pesme “Žedan tebe” i četiri dana pred prvi koncert u “Sava centru”. O životu emotivnog partnera Milice Samardžije, s kojom je pre malo više od godinu dana dobio ćerku Sofiju, najbolje je informisati se na Tviteru, pa razgovor za “Story” počinjemo onim što smo tamo saznali.

U poslednje vreme u tvitovima se često žalite na nesanicu. Kakve vam brige ne daju da spavate?

– Rekao bih da je to kolekcija briga, ali kažu da su ljudi koji imaju probleme sa snom, zapravo, vrlo odgovorni, pažljivi i na neki način dobri. Ako gledamo iz tog ugla, nespavanje ću doživeti kao pohvalu.

Nesanica daje dodatno vreme za razmišljanje. Pravite li noću planove ili maštate?

– Posebno sam osetljiv kad je mesec mlad i pun. Te aspekte, što bi astrolozi rekli, treba prebaciti u kreativnost. Umesto da sediš i budeš zabrinut – stvaraj! U tim trenucima napravio sam nekoliko dobrih pesama, a bilo je i vrlo korisnih ideja. Dok neki ljudi spavaju, neki drugi razmišljaju ili nešto rade.

Pretpostavljam da kad vaša ćerka Sofija noću zaplače, partnerka Milica ne mora da ustaje, jer ste vi već budni?

– Sofija spava “kao top”. “Isteran” sam iz spavaće sobe, jer je Sofija – kao i svaka beba – uzela ceo krevet.

Mislite li da decu treba vaspitavati od prvih dana života?

– Samo treba biti opušten i postupati po sopstvenom osećaju. Ništa ne treba raditi na silu. To je jedini način da svima bude dobro. Sofija je imala dvadeset dana kada sam je u korpici odneo u kafanu – dok smo mi ručali, ona je spavala. Kada je napunila mesec dana, opet je bila u kafani, ali tada je slušala tamburice i uživala. Holanđani, Finci, Norvežani smatraju da decu treba odmah povesti napolje, bez obzira na bakterije, a ne da od njih pravite “svilene bube”. Mislim da su potpuno u pravu.

U emisiji Ivana Ivanovića rekli ste da će se sledeća beba zvati Elena. Hoće li i ona tako rano u “provod”?

– Razmišljam da oborimo rekord, pa da u kafanu krene s deset dana.

Da li ste počeli sa Sofijinim psihološkim pripremama za dolazak novog člana porodice?

– Ozbiljno se spremam za veliku ljubomoru, dok se ne navikne.

Koliko se vaš ritam života promenio Sofijinim rođenjem?

– Životni stil promenim, pa ga vratim na staro, ponovo promenim i opet vratim… Ne spadam u roditelje koji “bleje” kod kuće zato što imaju decu, naprotiv. Pokušavam da živim po starom, a da u ovoj novoj priči, koju imam, nikome ništa ne zafali. To je ozbiljna borba, koja me je navela da dodatno cenim sve ljude koji imaju decu, uključujući i moje roditelje. Odgajanje dece je veliki posao, pogotovo u ovo vreme koje je najluđe.

Imali ste samo dvanaest godina kada ste počeli da pevate na terasama primorskih hotela. Kako vam to danas, kada ste roditelj, izgleda?

– U sličnoj situaciji, sve bih to ispratio, a bio bih im na raspolaganju dvadest četiri sata dnevno. Kad neko ima talenat, a bar jednog roditelja da ga podrži – velika je privilegija. S druge strane, mnogo mrzim roditeljske ambicije. Kad čujem da neko vodi jednogodišnje dete na engleski, jedino što pomislim je – ovo je potpuno ludilo. To je maltretiranje i deteta i sebe. Dete treba pustiti da odraste, postane čovek i bude to za šta je predodređeno. Ako mu se sviđa muzika – super. Ukoliko je talentovano za sport – divno. Hoće da se bavi modom – odlično.

Da li ste imali sreću da nađete osobu koja ima poglede slične vašim ili se Milica prilagodila vama?

– Ne bih rekao da se Milica prilagodila, već da smo “lonac i poklopac”. Nas dvoje potpuno isto razmišljamo, počevši od toga da smo protiv matičara, pa nadalje. Nama su važni samo fakti, samo ono što je stvarno bitno.

U vreme kada ste vi i Milica napravili “lažno venčanje” bilo je komentara – eto koliko ga voli, kad je pristala i na tu zafrkanciju da bi mu ugodila.

– To smo zajedno smislili!

Da li ste oduvek verovali da će se pojaviti “srodna duša”?

– Kako da ne! Život je satkan od nepredvidivih situacija, ali neke stvari jednostavno moraju da se dese.

Oni koji su vam bliski, kunu se da su retki takvi prijatelji kao vi. Pomislite li nekad da ste suviše tolerantni?

– Sve moje reakcije posledica su emocija. Svim ljudima do kojih mi je bar malo stalo, poklanjam veoma mnogo pažnje. Kad mi neko ispriča tužnu priču, dešava se da posle ne mogu da spavam. Ne znam da li su svi ljudi koji se bave umetnošću takvi, ali ja jesam.

Prethodni meseci bili su za vas prilično turbulentni. Da li su svi ljudi, za koje ste mislili da su vam prijatelji, opravdali taj “status”?

– Mnogi su se pokazali tako kako su se pokazali, ali ja sam ovog puta odlučio da, zaista, neke ljude upišem u svoj tefter, a neke definitivno zaboravim. Srećom, postoje i oni pravi, koje ću zauvek zadržati.

Kada smo prošli put razgovarali, iznenadili ste me kada ste rekli da redovno trenirate i trčite i da strogo vodite računa o namirnicama koje će dospeti na vaš sto. Da li ste i dalje tako aktivni i rigorozni?

– Kako da ne… Žao mi je samo što sam proteklih sedam dana veoma loše spavao i do kasno ostajao u studiju, pa nisam stizao da vežbam. Ne jedem ni šećer, ni so, a jela solim samo kad kuvam za prijatelje.

Da li ste ove godine u svom domu okitili novogodišnju jelku?

– Jelku je okitila moja žena. Dok sam živeo sam, tako nešto nije se dešavalo, ali sada je drugačije. Sofija se raduje, gleda sijalice koje trepću... Sigurno je da je deci to zanimljivo, ali meni je potpuno nebitno. Suština je u drugim stvarima.