Story Café

Saša Vidić: Jezik sam puštao i dok nisam bio slavan

Autor: | 07/01/2018

Saša Vidić: Jezik sam puštao i dok nisam bio slavan

Modni dizajner Saša Vidić, koga narod poznaje kao javnu ličnost bez zadrške, otkriva da je svoj današnji status zaslužio marljivim radom i kako ne misli da je loše to što mnoge poznate ličnosti ume da iskritikuje u medijima

Na kraju 2017. godine, dizajner Saša Vidić (45) nas je podsetio da njegova karijera traje već dve decenije. U septembru 1997. godine je završio prvu kolekciju svog brenda “Broz”, koju je predstavio u metro stanici “Vuk”, što je – kako kaže - izazvalo šok na tadašnjoj modnoj sceni, koja nije mogla da zamisli da se revija ne organizuje u nekom hotelu. Iako je teško praviti dugoročne planove, već tada je bio siguran da će nastaviti da se bavi ovim poslom, a tu svoju uverenost ovako objašnjava: “Jarac sam u horoskopu, a mi što zamislimo to i ostvarimo, pa makar morali glavom kroz zid“. Ako zanemarimo horskopski aspekt, dolazimo do Sašine konstatacije da je imao mnogo sreće, uz opasku da sreća prati hrabre. Nije zaboravio ni spremnost da rizikuje, kao ni talenat koji je preduslov bavljenja modom, ali je u prvi plan stavio rad, tačnije - mnogo rada.

Za razliku od ljudi iz sveta mode, kojima je jasno šta kao dizajner može i ume, javnost Sašu Vidića zna kao osobu čiji je "jezik oštriji od krojačkih makaza“. Mada je svestan da bi mu bilo lagodnije da je štošta prećutao, ne žali ni zbog jedne svoje reči.

- Često mi prijatelji govore "nemoj tako da pričaš“, a onda posle pola godine dođu i kažu "stvarno si bio u pravu“. Nikoga ne kudim zato što ne znam šta bih drugo radio, niti zato što smatram da je loša osoba, već zbog toga što se podrazumeva da – ako ste član modnog žirija – date svoj komentar. Doduše, obično oni koji mi se nađu na tapetu, po mom mišljenju, nisu baš dobri – objašnjava Saša svoje "verbalne egzibicije“, a na pitanje da li ima predstavu koliko ga ljudi iz estradnih krugova, najblaže rečeno, ne voli, ovako odgovara:

- Mislim da ih je pedestak, ali to mi uopšte ne smeta. Bilo bi glupo da ih nema, jer bi to značilo da ovo nije pravi život, već veštačko održavanje. Ne želim da živim u stilu "sa svima sam dobar, divan sam i krasan“. Umem da u šali kažem da sam svoj jezik "puštao“ i dok nisam bio uspešan... Niko ne može da ospori da sam celog života temeljno i vredno radio. Posle "Broza“ sam otišao na RTS, gde sam bio kostimograf, a onda sam skoro četrnaest godina radio u "Zekstri“. Kasnije sam počeo da “ofiram” sa estradom, što je podrazumevalo susrete sa raznim ljudima i neljudima. Ta iskustva su me navela na pomisao – zašto ne bih govorio kakvi su? Ne možeš da “šaraš i varaš”, a pri tom si gotovo nepismen i poluobrazovan. Ne možeš ni da pričama o vilama, kolima i avionima truješ mlad svet, istovremeno ponižavajući sve što je u ovoj zemlji znalo za kulturu, a nestalo je pod naletom estradnog zla. Niti sam idealan, niti sam Robin Hud, ali osećam se dužan da – kad sam već deo javnog života – ljude podsetim šta je dobro, a šta nije.

Susret sa Sašom Vidićem bio je prilika da saznamo šta je ili na koga je mislio, kada je rekao: "Samopouzdanje je rezervisano za budale, ja nisam samopouzdan, samo dobro krijem svoju nesigurnost”:

- Uprkos iskustvu, pred svaki veliki projekat dobijem temperaturu, padne mi imunitet… U dubini duše znam da će biti dobro, ali ako nemaš tremu svaki put kad završavaš neki važan posao – ti si, zaista, samouverena budala, koja nikada ništa dobro neće uraditi. Nedavno sam Adilu Maskutoviću kreirao odeću za koncert u Sava centru. Noćima nisam spavao, a smirio sam se tek kada je on – dva dana pred koncert – došao u moj atelje i probao sve što sam mu spremio. Tada sam mu rekao: “Brate mili, za milione više ne bih s tobom radio”, ali ne zato što ga ne volim, naprotiv, super mi je drug, već zbog toga što smo slični. Kad sa takvima radim, oni pothranjuju moje ludilo, a ja njihovo.

Kada treba da se priseti poslova zbog kojih je bio posebno srećan i ponosan prvo pomene Cecin koncert na Ušću, a zatim kreiranje odeće za naše sportiste, koji su učestvovali na Olimpijadi u Londonu. To je bio jedan od najvećih projekata u njegovoj karijeri, a kad smo već krenuli sa kategorijama “naj”, zanimalo nas je koje kolege su mu najdraže. Bez trenutka razmišljanja je rekao – moja dragarica Verica Rakočević.

- Znamo se 23 godine. Za sve to vreme nismo imali ni jedan nesporazum. Kad god se vidimo – divno se smejemo. Volim je baš onako iskreno, ljudski. Sa Cecom sam toliko blizak da se šalimo da smo postali rodbina.U dobrim sam odnosima i sa Lukasom, sa Viktorom Savićem i Vukom Kostićem, koji su vrlo duhoviti. Volim da sedim s njima, da slušam njihove šale. Dragi su mi inteligentni i duhoviti ljudi. Slađa Allegro je među prvima nosila “Broz” modele, a i danas smo prijatelji.

Malo o poslu, malo o prijateljima, ali ni posle pola sata razgovora Saša Vidić nije rekao ni reč koja bi nas navela na zaključak da li je zaljubljen ili ne. Kad nešto ne može da se zaključi, pa čak ni nasluti, mora da se pita.

- Nemam nikoga, nisam u toj fazi. Doduše, već dve-tri godine je tako, jer sebe dajem i poslu i prijateljima. Na kraju pomislim “kako još da nekoga trpim kod kuće”. Ma, nema šanse. Sasvim je svejedno da li je reč o braku ili vezi, ako nisi siguran - bolje… No, u životu nikad ni u šta nisi siguran. Daj mi posao, daj mi moje prijatelje, a sve ostalo može i ne mora, mada više ne mora.