Story Café

Masimo Savić: Tek uz suprugu postao sam čovek

Autor: | 17/10/2017

Masimo Savić: Tek uz suprugu postao sam čovek

Proslavljeni hrvatski muzičar otkriva zašto misli da je dobio na lutriji kada se venčao Enom, s kojom ima dvadesetpetogodišnju ćerku Mirnu, zbog čega smatra da su žene kvalitetniji pol i šta je sve njegova životna saputnica morala da mu prašta 

Nastupom za medije i prijatelje koji je održao prošle nedelje, hrvatski pevač Masimo Savić (55) najavio je koncerte koje će ove jeseni održati u Srbiji. Prvi je u Nišu, 24. novembra, a četvrti u Beogradu, 22. decembra. Posle muzičkog dela u kome su svi uživali, usledili su intervjui i fotografisanje s velikom muzičkom zvezdom. Mada smo razgovor počeli tek oko deset uveče, on nijednim gestom nije poručivao “požurite, umoran sam”. Kada smo ga upitali da li mu je lakše da više od dva sata, bez pauze, priča s novinarima ili da peva, odgovorio je: “Mnogo je lakše pričati, jer je za mene pevanje uvek katarza, pred koju se osećaji kreću između sreće i agonije. Ovo je, čak, veći izazov nego koncert u "Sava centru", jer sam pevao pred profesionalcima. Tu smo bili samo klavir i ja, pa se i najmanji udah primetio.”

Svojevremeno ste rekli da više nemate živaca da, kada dođete u neki grad, idete na ručkove, kafe, jedno, pa drugo-treće piće... Da li se nešto promenilo u međuvremenu?

– Ne, uvek se radujem povratku kući, jer mi je najveći užitak da budem s porodicom i svojim psom.

Zanimljivo je da kad god govorite o porodici, pomenete i svog psa.

– Zato što mi je on najbolji prijatelj, ali ne u onom trivijalnom smislu “pas je čovekov najbolji prijatelj”, već zbog toga što se radi o biću koje taj moj respekt zaslužuje. Moj Mango je vredan tolike ljubavi cele porodice.

Imate li ga dugo?

– Sedmu godinu, što je za boksera zrelo doba, jer oni žive deset do dvanaest godina, neki petnaest. Ako se dogodi da Mango “ode” pre mene, neće biti koncerata... Biće to vrlo teško za mene. I pre smo imali pse, ali nikada za njih nisam bio toliko vezan kao za njega. Uvek mi nedostaje kad nisam kod kuće. To je vrlo veseo, sportski pas, koji bitno utiče na moju kondiciju. Kod njega nema – izaći ćemo, on će obaviti nuždu i idemo kući. Naše šetnje traju dva sata, a za to vreme pređemo bar osam kilometara.

Eto odgovora na bezbroj puta postavljeno pitanje – kako uspevate da budete tako vitki?

– Bavim se i medicinski kontrolisanim pilatesom, kod mog prijatelja lekara, jer sam imao problema s leđima. U njegovoj klinici radi jedna Ivana, koja je umetnica fizikalne terapije. Čim neko vreme prestanem s terapijama, leđa opet počnu da boluckaju.

Uvek divno govorite o svojoj porodici, a ove godine postoji dodatni razlog, jer ste proslavili dvadesetpetogodišnjicu braka, što je vredno posebnog poštovanja.

– Odavno sam "dobio na lutriji”, tako da imam sve. Svedok sam mnogih neostvarenih bračnih zajednica... Nažalost, dok osvajaju “tvrđavu”, ljudi se predstavljaju u svom najboljem svetlu, a kad dođu do nečijeg srca, prestaju. Nema više otvaranja vrata, držanja kaputa, osnovne nežnosti...

Negde sam pročitala da ne izlazite iz kuće dok ne poljubite suprugu.

– Obavezno! Vraćam se automobilom ako se to slučajno nije dogodilo.

Da li ste oduvek bili takvi?

– Tek uz suprugu i njenu porodicu postao sam čovek. Pre sam bio obična stihija, koja je imala bogomdani, nezasluženi talenat. Da bi tačno znao šta ćeš s talentom, potrebne su kultura i staloženost. Kad sam shvatio da porodični mir donosi tolike blagodeti mom stvaralaštu – bilo je gotovo.

To što govorite zvuči kao spoj romantike i racionalnosti.

– Sve se nekako poklopilo. Nikome ne dajem savete, jer je ljude teško menjati. Svi smo takvi kakvi smo. Imao sam sreću da shvatim da njena porodica funkcioniše upravo onako kako treba. Odrastao sam u donekle disfunkcionalnoj porodici, tako da sam shvatio šta znači zajednica u pravom smislu reči tek kad sam upoznao suprugu i njene roditelje. Njeni majka i otac postali su mi uzori. Pomislio sam: “E, ako to budem postigao, biću pravi frajer”. Još učim, ali idem ka tome.

Jednom prilikom na novinarsko pitanje “kako se iskupljujete kod supruge kad nešto zabrljate” odgovorili ste da nikada ne brljate. Kako uspevate?

– Nemamo tajni. Nas dvoje čak imamo zajednički mejl. Kad odlazim u kupatilo, moj telefon ostaje na stolu, a ja nijednog trenutka ne razmišljam da li će ga neko pogledati, jer ništa ne skrivam. Takve stvari se grade. Koliko god poštovao instinkte i smatrao da je šteta što smo ih, vremenom, dobrim delom izgubili, smatram da je čovek – čovek, tek kad njegovim ponašanjem rukovodi razum.

Upravo su instinkti zaslužni za propast mnogih veza i brakova.

– Jednostavno, ljudi popuste i povrede jedni druge, a ne znaju ni da oproste. Praštanje je vrlo važan faktor. Moja supruga mnogo mi je praštala, a ja njoj praktično nemam šta. Kada kraj sebe imate nekoga ko je na tako visokom stepenu moralne vertikale, ne ostaje vam ništa drugo nego da se tome približite, jer drugačije ne ide.

Da li vam je nekad “prebacivala” zbog tih oproštaja?

– Ima situacija u kojima me “pecne” i podseti, jer žene su žene, umeju da to urade tu i tamo, a i treba da tako postupaju. No, mi s tim nemamo problema. Ne znam kako bih drugačije opisao, osim da sam imao veliku sreću.

Jednom prilikom poručili ste muškarcima “da slušaju svoje žene, jer su mudrije od njih”. Jeste ženama lepo da to čuju, ali nameće se pitanje – gde se ogleda ta razlika u mudrosti?

– Smatram da su žene kvalitetnija bića od nas. Vernije su i pametnije. Mislim da muškarac treba da sluša savet žene koja ga voli, jer mu sigurno želi najbolje. Ja to odavno činim. Meni žena nije asistentkinja niti se bavi mojim poslom, već je “samo” tu, ali svi iz muzičkog sveta znaju koliko je njeno mišljenje važno. Sve pesme koje pevam plod su konsenzusa nje, mene i naše ćerke. Nekad dođe do laganih nepodudaranja, pa kažemo: “Uradićemo tako, pa nek odluči publika”. Moram da priznam kako je moja žena uvek u pravu. Nedavno sam izgubio opkladu, pa sam morao da nju i njenu prijateljicu pošaljem na devetodnevno putovanje po Rusiji. One su htele da mi oproste gubitak opklade, ali ja sam insistirao da ispunim svoje obećanje.

Verovatno žena bude u pravu zato što vašu publiku, uglavnom, čine žene.

– Sebe ne doživljavam kao seks-simbola koji mora da dokaže svoju muškost sa onima koje su u prvim redovima. U koji god grad da dođem, vidim najlepše žene. To nisu “fufičice”, već ozbiljne žene, koje su i lepe i, vidi se, pametne. Niti ja sve to trivijalno doživljavam, niti mene drugi tako shvataju.