Story Café

Glumica i slikarka Marija Đurić otvara vrata svog doma i otkriva: Što sam starija, osećam se sve mlađe

Glumica i slikarka Marija Đurić otvara vrata svog doma i otkriva: Što sam starija, osećam se sve mlađe

Glumica i slikarka Marija Đurić otvorila nam je vrata svog prostranog doma u centru prestonice u kome vlada idilična harmonija između neutralnog enterijera i njenih ekcentričnih slika, a tom prilikom podelila je s nama i mnoge svoje životne stavove i uverenja

Odrastajući uz oca slikara i majku istoričarku umetnosti, glumica i slikarka Marija Đurić (40) još u detinjstvu razvila je ljubav prema belom platnu, a kasnije je, kao ekstrovertna osoba, zavolela i scenu. Zbog toga je prvo diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti da bi kasnije završila magistarske studije scenskog dizajna na Fakultetu primenjenih umetnosti. Ipak, više od deset godina sebe najradije izražava kroz slike velikog formata, u kome žene imaju dominatnu ulogu, a povremeno ima i izlete u svet glume i manekenstva. Za sebe voli da kaže da glumi slikarku i slika glumicu, a nakon uspeha koje je ostvarila u našoj zemlji, njena karijera već dugo je okrenuta inostranom tržištu. U Italiji, Francuskoj i Švajcarskoj ostvarila je značajne uspehe, a mesto gde se konstantno održavaju njene izložbe i aukcije slika jeste i Monte Karlo. Upravo zbog toga, umetnica je često van granica naše zemlje pa joj svaki boravak u Beogradu predstavlja svojevrsnu vrstu odmora. Svoju oazu mira stvorila je u prostranom stanu od stotinu i četrdeset kvadrata koji se nalazi u centru grada.

– Obožavam kada dođem u Beograd, pogotovu što imam privilegiju da živim u mirnom delu centra grada i što imam veliku terasu koja me podseća na dvorišta nekih lepih zgrada u Rimu – počinje priču Marija i nastavlja:

– Već desetak godina živim u ovom stanu, a njegovom uređenju pristupila sam kao belom platnu ispred koga se nađem kada krećem da slikam. Moj dom pretrpeo je mnoge promene tokom te decenije. Kažu da nijedna slika nije završena dokle god je umetnik živ, pa kao što menjam svoje slike, tako obogaćujem i svoj životni prostor. Svakako, on je uvek u skladu sa mnom, jer kako se menjam ja, tako se menja i enterijer.

Svetao prostor Marija je opremila nameštajem u neutralnim nijansama, tako da su njena velika platna u prvom planu. Kao veliki esteta, bilo joj je najvažnije da njen stan bude prijatan njenom oku dok o komforu nije mnogo razmišljala.

– Kao što ne vodim računa o udobnosti kada kupujem cipele, već mi je samo važno da mi se dopadaju, tako nisam mnogo marila za taj momenat ni prilikom sređivanja stana. Bilo mi je najvažnije da enterijer bude lep za oko, ali i da svaki komad nameštaja ima svoju funkciju. Volim nameštaj mirnih i svetlih nijansi jer tako moje slike dolaze do izražaja, a ono što mi uvek nedostaje jesu zidovi jer se stalno nađe neka slika koju nemam gde da stavim – iskrena je lepa umetnica čiji su zaštitni znak jarke boje:

– Serija izložbi koje poslednjih godina održavam širom sveta zove se `Karnevalizacija života`, pa su u skladu s temom i boje na mojim slikama jarke i intenzivne. One dočaravaju moju ličnost koja je uvek vapila za jakim tonovima. To je moj način da se borim protiv crno-bele svakodnevice. Slike uvek ostavljaju utisak na posmatrače, nekada dobar, nekada loš, ali meni je najvažnije da ima emocija.

Prostrani stan slikarka deli sa sijamskim mačorom koga je slučajno pronašla na ulici i odlučila da ga udomi. Ljubav između njih pala je na prvi pogled te tvrdi kako danas ne bi mogla da živi bez njega.

– Veliki sam ljubitelj životinja, naročito mačaka. I ranije sam čuvala mačku, a kad je ona uginula, brzo sam pronašla sadašnjeg ljubimca kog obožavam. Kada sam na putovanjima, o njemu brinu moji roditelji, brat ili dečko s kojim on, takođe, voli da provodi vreme – iskrena je Đurićeva koja nam je otkrila da su joj roditelji i dalje najveći kritičari:

– Mama i tata oduvek su bili zahtevni i veoma su strogi prema mom radu te slobodno mogu da kažem da su oni moji najveći kritičari. U suštini, dopadaju im se moje slike, ali da se oni pitaju, ja bih se bavila apstrakcijom koju sam volela jedno vreme, dok sam poslednjih desetak godina posvećena figuraciji. Međutim, ja sam tvrdoglava i verujem u sebe pa ne odustajem od svojih ideja. Ono čemu su me naučili i što i danas često ponavljaju jeste da je važno biti dobar umetnik, ali da je mnogo važnije biti dobar čovek. I ja zaista verujem u to i živim u skladu s tim postulatom.

Atraktivna brineta uspela je ono što je malo kom umetniku s naših prostora pošlo za rukom, a to je da osvoji evropsko tržište i da njene slike kupuju mnogi kolekcionari.

– Veoma je teško osvojiti inostrano tržište, ali uz mnogo rada, sreće i upornosti, može da dođe do toga, mada i ne mora. Stalno težim nečem višem i konstantno očekujem nove šanse pa ni danas ne mogu da kažem kako sam zadovoljna urađenim, već imam još mnogo ambicija – iskrena je naša sagovornica koja kaže da neke slike za nju nemaju cenu:

– Postoje radovi kojih se ne odričem ni za šta na svetu. Jedan od njih je veliko platno koje ima centralno mesto u mojoj dnevnoj sobi. Mnogo je kupaca koji su mi se javljali i želeli da dođu do te slike, ali jednostavno nije na prodaju. Razlog tome je što je period u kome je nastajala jedan od najlepših u mom životu pa imam utisak da bi taj deo mene otišao ako bih se odrekla te slike – objašnjava Marija, čije radove domaća publika trenutno može da vidi na kolektivnoj izložbi u Narodnoj banci Srbije na Slaviji i dodaje da, uprkos tome što žene dominiraju na njenim platnima, nije feministkinja:

– Ženska lepota vekovima je najveća inspiracija umetnicima, pa tako i meni. Naravno, postoje i mali izuzeci kao što je Mikelanđelov “David”, ali generalno, žene su mnogo zanimljivije. Na mojim slikama zapravo su odrasle lutke kojima sam se igrala kao devojčica i to nema nikakve veze sa feminizmom niti imam takva uverenja.

Mada je već godinama u harmoničnoj emotivnoj vezi, ova energična i uspešna žena tvrdi da još ne razmišlja o potomstvu i zasnivanju porodice i da ne živi u skladu sa zastarelim normama da bi takve stvari trebalo uraditi u mladosti.

– Još od detinjstva maštam o tome da zasnujem porodicu, ali uvek se dogodi neka avantura koja odloži te planove. Mislim da ima još dovoljno vremena za te stvari iako sam verovatno po domaćim standardima odavno baba-devojka. Za razliku od Srbije gde žene već od tridesete godine misle da su stare, u razvijenim zapadnim zemljama dame sa svojih pedeset sebe smatraju mladima i osećaju se kao da je život pred njima. Ovog leta napunila sam četrdeset godina, što bi trebalo da znači da sam i zvanično ušla u drugu životnu etapu, tako da sam odlučila da svoje godine od sada brojim unazad – objašnjava svoje stavove Đurićeva i zaključuje:

– Što sam starija, sve se više osećam kao tinejdžerka. Mnogo sam opuštenija po svim pitanjima, nemam više komplekse i ne robujem formama koje većinu nas guše tokom odrastanja i mladosti. Sada posedujem zrelost zahvaljujući kojoj rasterećeno uživam u životu.