Lifestyle

Anksioznost, bolest modernog doba

Anksioznost, bolest modernog doba

Skoro da nema dana da ne čujemo kako neko kaže da je depresivan ili anksiozan, a kad popričamo s tim osobama, neretko shvatimo da su samo neraspoloženi ili zabrinuti zbog nekog problema. Budući da su se ti izrazi odomaćili, ljudi ih olako koriste, što ne znači da nije mnogo onih koji su zaista i anksiozni i depresivni. Iako se uvrežena mišljenja polako menjaju, još uvek se razgovor s psihijatrom smatra priznanjem sopstvene “nenormalnosti“, pa zato mnogi od nas radije od koleginice ili prijateljice “pozajmljuju” tablete, koje su “rešile njihov problem”. Upravo zbog toga se po potrošnji sedativa vrlo visoko kotiramo. Imajući sve to u vidu, uputili smo se u Kliniku za psihijatriju Kliničkog centra Srbije da vidimo kako je u ordinaciji psihijatra.

Razgovor s doktorom Milanom Latasom, jednim od vodećih stručnjaka u Srbiji za lečenje anksioznih poremećaja, uverio nas je da susret s psihijatrom može da bude ne samo poučan već i vrlo prijatan.

Pre bilo čega drugog, zanimalo nas je da li smo u pravu kad anksioznošću nazivamo stalno iščekivanje da se dogodi nešto loše. Doktor Latas nam je rekao da to jeste suština straha, pa tako i anksioznosti koja predstavlja negov patološki deo, bilo po jačini, bilo po trajanju.

– Strah odlikuje očekivanje da nešto može da krene kako ne valja, odnosno da će se dogoditi nešto opasno, što bi moglo da nas ugrozi na bilo koji način. S druge strane, to očekivanje karakteriše doživljaj da ne bismo mogli da se odupremo toj opasnosti i da će ona biti manje ili više fatalna po naš život ili način života.

Naravno, nije svaka zabrinutost anksioznost. Bilo bi čudno kad ne bismo brinuli zbog zdravlja bliskih osoba, pitali se da li ćemo uspeti da isplatimo stambeni kredit, strepeli za radno mesto, ako čujemo da se firma u kojoj radimo prodaje… Na pitanje kako razlikovati ovakve brige i anksioznost, naš sagovornik odgovara:

– Takozvanu normalnu zabrinutost prate racionalno razmišljanje i ponašanje. To znači da razumno sagledavamo problem i da se trudimo da ga savladamo. S druge strane, anksioznost odlikuje iracionalan način razmišljanja i ponašanja – problem se preuveličava, naše mogućnosti za njegovo savladavanje se umanjuju, a strah-anksionost počinju da dominiraju psihičkim sistemom, odnosno osoba ne može da se opusti i prestane da brine. Ukratko, normalan strah je emocija koja se javlja u situacijama kada postoji objektivna opasnost po osobu i najčešće je praćen telesnim simptomima (kao što su tahikardija, učestala respiracija, mišićna tenzija). Njihov zadatak je da pripreme organizam za borbu protiv opasnosti ili da od nje pobegne i imaju funkciju da ga zaštite. Patološki strah (anksioznost) jeste emocija koja ima slične manifestacije kao i normalan strah, ali se javlja kada objektivna opasnost ne postoji ili kada emocionalni odgovor (strah) nije u srazmeri s doživljajem opasnosti. Reč je o emocionalnom stanju koje karakteriše preterano iščekivanje opasnosti i nema funkciju neposredne zaštite organizma.

U ordinaciji našeg sagovornika saznali smo da anksioznost određuju tri, manje ili više nezavisne, ali povezane komponente. Prva je kognitivna, a u pitanju je neprijatno doživljavanje osećaja straha. Druga, fiziološka, obuhvata neprijatne telesne simptome – lupanje srca ili ubrzano disanje, a treća je bihevioralna komponenta – disfunkcionalno, iracionalno ponašanje.

Poenta svake priče, koja je vezana za bilo kakav problem, jeste – kako možemo da ga rešimo. Zanimalo nas je šta možemo da uradimo da bismo “oterali crne misli”. Doktor Milan kaže:

– Trebalo bi da se borba postavi na racionalne osnove. To znači da razumno sagledamo preteću opasnost (ako je uopšte ima) s jedne strane, i svoje snage, s druge. Na taj način možemo da se izborimo. Ako to ne pomogne, tu smo mi profesionalci. Samostalno lečenje ili lečenje po principu “rekla mi je prijateljica da da pijem lekove koji su njoj pomogi“ može samo da stvori nove probleme.

Zanimalo nas je i da li anksioznost može da odvede u depresiju, a kad smo čuli potvrdan odgovor, pitali smo doktora kada se zaista treba zabrinuti.

– Kod polovine osoba koje imaju anksioznost javlja se i depresija, pre svega zbog negativne procene svojih snaga („Ne mogu da podnesem sebe i svoje stanje“), negativne procene životnih okolnosti („Ovakav život ne vredi ništa“) i negativne percepcije budućnosti („Ne verujem da će mi biti bolje“). Takva razmišljanja uslovljavaju pojavu malodušnosti, beznađa, apatije i gubitka motivacije, odnosno depresije.