Story Café

Mirjana Bobić Mojsilović: Išla sam kod psihoanalitičara i to mi je pomoglo da dođem do nekih uvida o sebi

Autor: | 13/09/2017

Mirjana Bobić Mojsilović: Išla sam kod psihoanalitičara i to mi je pomoglo da dođem do nekih uvida o sebi

Uspešna književnica i slikarka Mirjana Bobić Mojsilović (58), majka Mile Mojsilović, nedavno je objavila knjigu "Azbuka mog života“. Kompletna radnja odigrava se za jedno poslepodne u kome žena pakuje stvari svog muža, koji uskoro to neće biti, jer je odlučio da je napusti. Dok to radi, seća se i strasti, i razočaranja, i ushićenja, i prevara... Knjiga se završava njenim odlaskom na letovanje, a mi s Mirjanom pričamo neposredno posle njenog povratka sa odmora.

Da li se posle odmora osećate kao novi?

– Volim da putujem, a ako je to mesto koje se nalazi pored vode, tim je moje uživanje veće. Ne spadam, međutim, u one koji vole duga letovanja. Uvek imam krizu sedmog dana. Ispostavlja se, koliko mogu da primetim i kod mojih prijatelja i kod moje ćerke, a naravno i kod sebe, da lepotu putovanja sigurno ne čini samo geografija, nego spoj mesta i ljudi, s kojima putujete i s kojima se tamo družite. Kao što kaže divni pesnik Konstantin Kavafi u svojoj čuvenoj pesmi "Grad” – “svoj grad svuda sa sobom nosiš”, "tvoj grad će te svuda pratiti“ . Vraćam se kao nova s letovanja, ali ima jedan mali problem – leto nam suviše kratko traje. Kad sve saberemo i oduzmemo, to su samo dva meseca. Za ta dva kratka meseca teško je stići i na more i na planinu i na selo, i švrćkati se po Beogradu koji je najlepši u leto.

Knjiga "Azbuka mog života“ ispričana je kroz asocijacije na određena slova. Na koje slovo počinje reč koja odgovara vašim trenutnim mislima?

– Moja azbuka trenutno je zaokupljena slovom A, kao Australija, jer uskoro putujem na turneju po tom kontinentu s mojom večeri “Obećao si mi”. Recitujem svoju poeziju i pričam male anegdote, a biće i nekoliko spotova s mojim slikama. Tako da je A – Australija i T, kao turneja. Izgleda da je došlo vreme da i pisci, a ne samo muzičari, mogu da naprave zanimljiv program. Učim napamet svoje pesme, koje nije baš lako naučiti jer su dugačke i imaju rimu, što reče jedan moj prijatelj pesnik, koja se “dovikuje” iz daljine, na potpuno neočekivanim mestima.

Veliku ulogu u vašoj novoj knjizi ima činjenica da je glavna junakinja već proslavila svoj pedeseti rođendan. Da li ste pedesete godine dočekali tako lepršavo kao što bi se dalo zaključiti po vašim intrvjuima?

– Pedeset je, ispostavilo se, društveni, kulturni bauk, a u stvarnosti – to je samo referenca za opštinu ili za policiju. Ja sam lepršava osoba, pa sam i pedesete dočekala kako sam jedino umela. Sve oko nas trudi se da ženama usadi uverenje da su bezvredne i kako im je život prošao onoga trenutka kad napune pedeset godina, a ko na to pristane – to i dobija. Drugim rečima, nisam skratila kosu, nisam produžila suknju, ne lamentiram nad prošlošću i ne razmišljam o penziji. Dosadno je i deprimirajuće razmišljati o godinama, kad tu ništa ne možete da uradite. Niko nikada neće biti mlađi nego što jeste, a u stvarnosti ima toliko divote kojom se vredi pozabaviti.

Samopouzdanje je da znate da niste bolji zato što imate partnera ili da niste jadni zato što ga nemate i da vam nisu neophodni nikakvi statusni simboli da bi vam povećali samopoštovanje

Da li vam, ipak, ponekad "zazvoni“ – nemoj to, nije za tvoje godine?

– Kao što sam već rekla, ne bavim se tim, ali s druge strane, i ne pokušavam da se takmičim s biologijom, niti ikoga da uverim da sam mlađa dvadeset godina, iako mislim da je tek sada život preda mnom. Toliko toga imam da uradim, tako da razmišljanje o godinama, starenju i limitima koje to donosi ne dolazi na dnevni red. Stvarno nemam vremena da mislim o tome. Uverena sam da su ljudi koji se bave nečim, ne dangube, već dosta rade, zagledani u rezultate svoga rada ili u planove za nove poduhvate, a sigurno ne gledaju u krštenicu. Nekoga hvata panika od starenja i u tridesetim, a to je pristajanje na poruku o nedovoljnosti koju nam mediji i “Veliki Brat” svakodnevno šalju, na sve moguće načine.

Koliko god bili spremni da u kolumnama otvoreno govorite o sebi i svojim stavovima, nikad ne pričate da li imate partnera ili ne. Da li je LJ kao ljubav nešto što ne sme u javnost?

– LJ kao ljubav, sve dok je smeštena u okvire fikcije, poezije, pozorišta, slike, muzike, dakle dok je uokvirena umetnošću, divna je tema. Čim je dokumentarna, to jest lična, postaje nekako preterana, pa čak i neukusna. Nažalost, danas je to "lično“ postalo glavni marketinški adut za dobijanje prostora u medijima. Moja privatnost apsolutno je moja stvar i ja od nje ne živim.

Da li je činjenica da ste sami ili sentimentalno zadovoljni uticala na vaše “žensko” samopouzdanje?

– Ne znam šta je žensko samopozdanje, znam samo šta je ljudsko samopouzdanje, a to je možda, pre svega, snaga da se izdrže i loše i dobre strane sopstvenih izbora. Samopouzdanje je da znate da niste bolji zato što imate partnera ili da niste jadni zato što ga nemate. Samopuzdanje znači da živite svoj život, bez potrebe da ga spolja ukrašavate kako biste izgledali onako kako okolina to očekuje. Samopouzdanje znači da sami sebe ne vrednujete uz druge, koji su neka vrsta kontrolne instance. Samopouzdanje, između ostalog, znači i to da možete da se osećate sjajno u sopstvenoj koži i da vam upravo zbog toga nisu neophodni nikakvi statusni simboli da bi vam povećali samopoštovanje – bez obzira na to da li se radi o cipelama, automobilu ili partneru koji zadovoljava savremene standarde uspešnosti.

Junakinja je bila kod psihoanalitičara. Da li ste vi nekad to uradili?

– Da, više puta, i pomoglo mi je da dođem do nekih uvida o sebi. Ali ja imam i dve sestre koje su takođe moji psihoanalitičari, samo mnogo manje nežni i obzirni nego oni koje plaćamo.

Kako reagujete kad vam kažu ono što vam se ne dopada?

– U tom smislu, iako se mnogo volimo, mi smo surova porodica. Ne hvalimo se uzajamno, već se uglavnom kritikujemo. Ponekad baš to i ne podnosim najbolje, ali moja starija sestra Gordana, koja to čini mnogo bolje, uvek sve okrene na humor i zavitlavanje.

Da li ste i sa ćerkom razvili relaciju – najveći kritičar?

– Moja ćerka moj je najstroži i najobjektivniji kritičar, a budući da ima ukusa i obrazovanja, njenu kritiku onoga što radim slušam s najvećim uvažavanjem.

Psihoanalitičarka iz knjige pita šta želite? Pa, šta želite?

– Odavno već, uz milone malih želja, takozvanih “stvarnosnih” želja, imam samo dve koje su bitne i koje su u svakoj mojoj molitvi: “Bože, daj mi dobro zdravlje i veselo srce”. Sve ostalo pitanje je mozga ili da citiram samu sebe: “Od samog života, milion puta je važnija njegova interpretacija”.

Od vas smo čuli za pojam “umoriti se od sreće”. Da li vam se to nekada dogodilo?

– Umore se ljudi i od sreće, možda i zato što smo vaspitavani da se mnogo plašimo kad nam je suviše dobro. Verovatno postoji taj mehanizam, podsvesni naravno, da mi napravimo neki problem da se neki drugi ne bi pojavio sam. Da, događalo mi se to kad sam bila mlađa i razmaženija. Sad samo pokušavam da nateram sreću da dođe i neprestano joj obećavam da se više nikada neću umoriti.

Šta vas sada čini najsrećnijom?

– Male, najmanje stvari. Svakodnevica. Ali najsrećnija sam kad osetim bezrazložni nalet ničim izazvane sreće, to je kao da ponovo "profuramo“ život i ja. To je nešto fantastično, a ta stanja mogu da mi izazovu mali ljudski gestovi, dobra reč ili nešto dobro što mi padne na pamet, kao i nalet inspiracije.

U knjizi na nekoliko mesta pominjete kafane, ali i u kolumnama. Volite li ih?

– Kafane su važne, naravno, vrlo važne, jer tamo srećete ljude, opuštate se s prijateljima, uživate u životu. Volim kafane, ali ne idem često jer nemam vremena.

Kakve kafane vam se dopadaju?

– Ključna stvar u svakom restoranu za mene je osvetljenje. Ono pravi atmosferu. Moderne kafane imaju osvetljenje kakvo je nekada bilo u bifeima na železničkim stanicama – katastrofa. Džabe se žene šminkaju kad sve izgledaju kao da imaju žuticu. Dakle, osvetljenje, a zatim i nepretencioznost. Ne volim kafane u kojima se supa jede viljuškom, torta služi u tegli, a XS biftek na tanjiru veličine šahta.