Story Café

Bojan Perić: Zašto sam promenio život

Bojan Perić: Zašto sam promenio život

Popularni glumac Bojan Perić otkriva kroz kakve je sve promene raspoloženja prolazio pre nekog vremena kada je odbacio dobar deo dotadašnjih navika i stvorio svoj mikrosvet, na koji način funkcioniše emotivna veza s devojkom Anđelom i zbog čega je jedno vreme prestao da daje intervjue

Kad se ima u vidu da glumac Bojan Perić (32) paralelno snima četvrtu sezonu „Vojne akademije“ i seriju „Konak kod Hilmije“, čiju smo prvu epizodu videli 7. maja na TOP televiziji, nameće se pitanje – da li mu to ostavlja bar malo vremena za privatna zadovoljstva. Duhovit, kao i obično, kaže da su likovi koje igra, a to su dobro znani potporučnik Stošić i ilegalac Valter, u drugi plan potisnuli – Bokija Perića. Zbog njih dvojice njegovo leto počeće tek sredinom avgusta.

– Seriju rade ljudi koje dugi niz godina cenim kao gledalac i to je velika čast za mene. Mislim da sam fakultet upisao dobrim delom zahvaljujući imitaciji lika koji je u “Audiciji” tumačio Emir Hadžihafisbegović. S druge strane, Tarik Filipović glumačkim senzibilitetom najbliži je onome što bih voleo da u budućnosti obeleži moju karijeru.

Njegovu televizijsku karijeru obeležili su kvizovi. Vidite li sebe u toj ulozi?

– Moja životna želja jeste da vodim jedan baš dobar kviz. No, da se vratim “Konaku kod Hilmije”. Budući da seriju radi ekipa koja već destak godina stvara hit seriju “Lud, zbunjen, normalan”, veoma su uigrani. U takvim okolnostima osnovna stvar je da ne smetaš “mašini” koja odlično funkcioniše, a da s druge strane, svoj posao uradiš najbolje što možeš u tim okolnostima. Na takav tempo rada nisam naučio, jer sam petnaestak scena dnevno snimao jedino na samom početku karijere, kada sam radio seriju “Zaustavi vreme”, a to je bilo pre deset godina. Eto, dođoh do jubileja.

Šta mislite da bi vam od ovoga što sada znate, bilo najdragocenije tada, kada ste počinjali?

– Radije bih se vratio petnaest godina unazad, u vreme srednje škole. Da sam tada sve ovo znao, mnogo toga bih uradio drugačije.

Znači li to da ne biste postali glumac?

– Radije bih se bavio produkcijom. Gluma je najlepša profesija na svetu i oduševljen sam što imam mogućnost da radim ono što volim, ali ovo je prljav posao. Kad to kažem, mislim na sve – od valjanja u blatu do svega što može da vas sačeka, jer svetlosti pozornice nisu tako blistave kao što se misli.

Jasno je da ne mislite na valjanje u blatu, kad se u “Vojnoj akademiji” snimaju scene na Pasuljanskim livadama?

– Blato iz scene lako se opere, ali kad se u ono drugo uvaljate, nema pomoći. Imao sam sreću da me ne uvaljuju mnogo u njega, ali i to iziskuje veliko moralno naprezanje.

Kada ste pomenuli seriju “Zaustavi vreme”, pomislila sam da biste vi to rado učinili, samo kad bi moglo.

– Ne znam kada ću shvatiti koliko godina imam, što nije nužno loše. Prevazišao sam razmišljanje o njima. Kad me pitaju za broj godina, uvek kažem jednu više da mi bude lakše kad je napunim.

Da li ste se odomaćili u Sarajevu?

– Zahvaljujući odličnoj sarajevskoj raji znam gde se jedu najbolji ćevapi, gde je najbolji roštilj…To sam toliko dobro naučio da sam po povratku u Beograd, prvi put posle srednje škole, morao striktno da vodim računa šta jedem. U Sarajevu sam se ugojio osam kilograma, koji se na meni nisu toliko videli, ali se s njima nisam osećao dobro. Za 26 dana pojeo sam 550 ćevapa, a onda sam došao u Beograd i za mesec dana smršao 12 kilograma.

Kako znate precizan broj pojedenih ćevapa?

– Sabrao sam račune. U ćevabdžinici u koju sam stalno odlazio bio sam atrakcija. Pojedem 20 ćevapa u somunu, kajmak preko, a oni pitaju – gde ti stane? Nisam im delovao kao neko ko toliko može da pojede, a nisu znali da sam prethodno već pojeo ručak na snimanju. Jednostavno, volim da jedem.

Da li ste nekada u Sarajevo vodili devojku Anđelu?

– Nisam, jer tamo idem stvarno da radim. Sada kad znam kako sve funkconiše, biće druga priča. Već su svi drugari najavili da će doći u goste.

Kada smo se dogovarali za intervju, šalili ste se da ste dosadni za medije, jer vaš privatni život nije buran?

– Neko vreme prestao sam da dajem intervjue jer ne želim da na jednoj strani budem ja, a na drugoj nečija “orošena intima”. Komunikacija s publikom može da divno funkcioniše preko društvenih mreža, a tu je i kontakt uživo. Neko će to protumačiti na ovaj ili onaj način, ali zaista ne smatram da mi je mesto među mnogima.

Kad se pogleda vaš “Instagram” profil, čini se da u vašem životu, osim za ljubav i posao, ima mesta samo još za Partizan.

– To su samo stvari koje ljudi najviše primećuju, možda zato što su “najfilmičnije”. Naravno, u mom životu postoji još bitnih stvari, ali ništa više ne može da me usreći od pobede Partizana i dobrog putovanja.

Pretpostavljam da ljubav ne pominjete, jer se podrazumeva.

– Ona je sastavni deo ta dva.

Da li vam je nekad Anđela rekla “ma, šta ćeš na stadionu” ili je jedan od njenih velikih pluseva što baš to ne govori?

– Nikada nisam bio u vezi s nekim ko mi “zvoca”, jer da se to desilo, više ne bismo bili zajedno. Uostalom, to ni ja ne činim, niti sam ljubomoran. U životu je sve stvar dogovora. Ne nužno kompromisa, već dogovora. Jedna od stvari koju sam zaključio između naša dva razgovora jeste da sam previše navikao ljude da pričam o privatnosti. Tako ponovo dođemo do toga – ja na jednoj strani, a na susednoj osoba koja je spremna da se ogoli. Mora da postoji neka granica, a kad to kažem, neretko čujem: “Kako na Instagramu”. Profil je moj prostor, svako može da pogleda šta ja na njemu “nudim”, ali niko nema prava da se buni ako im se to što vide ne dopada. To je moje dvorište, u kom ću biti dobar domaćin, a od drugih očekujem da se ponašaju u maniru dobrog gosta.

Na tom vašem profilu, u delu gde ljudi obično kažu nešto o sebi, piše: “Beograđanin po nacionalnosti, Partizanovac po veroispovesti. Glumac u srcu, veseljak u kafani. Sanjao indeks Medicinskog faksa, dosanjaće mesto ambasadora.” Dakle, “odoste” u diplomatiju?

– Pre je pisalo da želim da budem gradonačelnik, što je bila polušala, ali svi su se “kačili” za to. Zaista bih voleo da se, jednog dana, bavim diplomatijom, jer sam se za to školovao. I danas mi se dopada ta oblast, ali se ne bih uplitao u glib dnevnopolitičke scene. Uveren sam da su dva najlepša ambasadorska mesta koja možete da dobijete – Atina i Lisabon, gde je svojevremeno bio Duško Kovačević. To su savršene pretpenzionerske funkcije.

Šta sada sanjate?

– Zbog stanja u kom živim snovi su mi postali košmarni. Moguće je da mi je zato odgovaralo Sarajevo, u koje sam se malo sklonio. Sanjam o mirnom životu u kom neću razmišljati ko će da me prevari i u kom neće biti kiše, koja će stvarati ono blato o kom sam malopre govorio.

Kakve kafane volite?

– Prestao sam da idem u kafane, jer su postale drugačije nego pre. Promenilo se društvo u njima, narod. Napravio sam svoj mikrosvet koji mi apsolutno odgovara. U njemu se sve vrti oko putovanja, druženja, reke. Žao mi je što ću imati mnogo snimajućih dana u maju i junu, pa neću moći da uživam na reci onoliko koliko volim. S druge strane, svake godine moram da obezbedim sredstva za odlazak na more, a još bolje dva puta godišnje.

Svojevremeno ste rekli da se vežete za stvari i teško prihvatate promene. Postoje li promene koje bi vas obradovale?

– Ne znam koja me je poslednja promena obradovala. Svaka me rastuži. Tako je bilo i kad sam, pre par godina, stvarao mikrosvet kojim sam veoma zadovoljan. Tada sam odbacio dobar deo svog dotadašnjeg života. Iako se sve dešavalo spontano, u skladu sa onim što sam osećao, teško mi je palo.